Virtualna izložba: Simbolika tvarnog u zbilji puta križa

Simbolika tvarnog u zbilji puta križa

u sklopu 30. svečanosti Pasionske baštine.

Kako se kretati virtualnom izložbom?

Za kretanje prikazanim prostorom prema naprijed ili unazad, jednostavno koristite na tipkovnici tipke s pokazivačem smjera prema gore odnosno prema dolje.

Za rotiranje oko svoje osi na lijevo ili na desno, kliknite i držite gumb na mišu pritisnut, te vucite mišem u lijevu odnosno desnu stranu.

Kliknite direktno na sliku izloženog rada za brzi skok do te slike. Tada ste u modu prezentacije, te možete listati kroz slike pritiskom na gumbe , ili se vratiti natrag u virtualni mod klikom na gumb .

Izbornik u gornjem desnom uglu uvijek nudi opcije pomoći , povratka na početnu poziciju izložbe , povećani prikaz preko cijelog zaslona , te ostale informacije o izložbi.

Na svečanostima “Pasionske baštine” nizom izložbi različitog karaktera (žiriranih, samostalnih, sadržajem upućenih na određeni segment golgotskog martirija) umjetnici su osebujnošću svojih poetika interpretirali motiv Kristovog spasiteljskog čina. Likovnim jezikom produbljivane su određene motivske cjeline unutar Križnoga puta i stvoren je zanimljiv pregled, dijalog brojnih poetika, načina sukladnih senzibilitetu pojedinca. Takove su izložbe bile “Ecce homo”, “Večere Gospodnje”, “Žena na križnom putu”, na kojima su slikari i kipari svojim djelima nalazili, i nudili odgovore na stvarnost i duhovnost križnog puta doživljenog kroz prizmu nekog motivskog koncepta.

Taj niz nastavlja ovogodišnja izložba Simbolika tvarnog u zbilji puta križa, no donekle drugačija, jer se iskazi toliko ne vežu uz ikonografiju odabranih postaja križnog puta već su poveznice razvijene unutar prividno manje važnih elemenata. Materijalima. Svojom znakovitošću (radi se pretežno o platnu i drvetu) nadilaze doslovnost svojih taktilnih karakteristika te su integrirani, ali i suprotstavljeni figurativnom. Tjelesno u izranjenosti i u patnji nosi svjetlo vječnosti, a predmetno ako se dematerijalizacijom i priljubljuje uz duhovnost, podvrgnuto je prolaznosti I platno i drvo postaju manji ili veći dodatni orijentiri postaja Križnog puta, svojevrsni biljezi u opisu činjeničnog i ambijentalnog. Tako se platno pojavljuje u prikazu “Krista u skrletnom plaštu”, “Veronikinom rupcu”, u sceni “Baciše kocku za njegove haljine”, Kristovoj perizomi, razdrdosti hramske zavjese, torinskom platnu, tkanini prebačenom na ogoljelom, križu, povojima u praznom grobu poslije Kristovog Uskrsnuća, a drvo u Kristovoj trnovoj kruni, i dominanti, u drvu križa. To su tek osnovne situacije i stanja budući da se spomenuti materijali pojavljuju u prikazima i u proširenoj varijanti značenja. Ideja izložbe je u razumijevanju i osjećaju metaforičnosti, prelasku tvarnosti u zbilju Muke, i gdje je stvarnost i simboličnost oporosti znak upućenosti transcedentalnom. Materijali svojim posebnostima su karike u orkestraciji slijeda postaja, i sastavnice su potresnosti motiva. Dakako, jezgra svetosti je nenarušiva no relikvijarno predmetnog spaja se s krikom i meditacijom na Putu križa. Uraslo u mističnost i slutnju.

Četrdesetak afirmiranih umjetnika različitih generacija, od kojih mnogi imaju i kreativnu dionicu sakralne tematike, intrigantnim akcentuiranjem dali su nove nijanse sadržajnom, te u svojim različitostima poštuju i tradiciju i otvoreni su nekonvencionalnim rješenjima. Prisutni su autori vjerni realističnoj opisnosti i u gradnji likova i oblikovanju prostora, slikari kojima je bliža sloboda ekspresionističke forme, autori s oblicima bogate asocijativnosti, s davanjem predmetnom/ materijalu prizvuk sakralnog. Logično, na istom sadržajnom ishodištu izložbe su i ostvarenja apstraktne forme s pronicanjem da si u dokinuću svake literarnosti sluti misaonost sakralnog ozračja. I sama tekstura materijala jeka je višeznačnosti, s govorljivošću izražene patnje i drame.

Svi sudionici izložbe ljudskom i umjetničkom htijenjem, s tragom pobožnosti, motivima i obličjima tvarnog pristupili su inventivnošću i stvaralačkom zrelošću.

Stanko Špoljarić

Isusovo uskrsnuće je eshatološko-transcendentalni događaj koji ne spada u naš materijalni svijet. Ono nadilazi naše iskustvo i izmiče našoj spoznaji. No, ono je temeljna vjerska istina kršćanstva i izvorište naše vjere. A ono što mu je prethodilo – Isusova žrtva na križu i smrt, krucijalni su čini za našu duhovnu vječnost. Oni ne predstavljaju samo ključne točke kršćanske eshatologije, već su i povijesno utemeljeni događaji zabilježeni u četiri “radosne vijesti” Novoga zavjeta, najavljeni objavama proroka u starozavjetnim knjigama, opjevani u psalmima. O Isusovoj muci i smrti i Njegovom čudesnom uskrsnuću govore i apostolske poslanice, ali i brojni rimski povijesni spisi. A postoje, očuvani sve do danas, i jedinstveni materijalni artefakti koji im se pripisuju, zabilježeni u Pismu, ali i čudesno pronađeni i sačuvani kako bi postali “dokazni materijal” Muke i Uskrsnuća. Koliko su oni važni u Isusovoj spasiteljskoj ulozi i čudesnom preobraženju smrti u život? Reći ćemo da nisu bitni. Ipak, ukoliko vjerujemo u božansku prirodu Evanđelja, u kojemu svaka riječ, točka ili zarez imaju neizostavnu važnost i značenje, zaključiti nam je da spominjanje određenog predmeta ili materijala kao (s)tvarnosti muke i uskrsnuća nije bezrazložno, jer u sebi nosi snažnu simboliku i u konačnici dokaz uskrsnuća. Kako to lijepo poručuje Pavao u 1. Korinćanima (15:42,44): “… sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; sije se tijelo naravno(prirodno), uskrsava tijelo duhovno”. No, pripadaju li pronađeni materijalni tragovi doista Isusu i koliko osvjetljavaju pojedina mjesta u Pismu (u kojima se eksplicitno navode)? Žudimo li ih zbog toga otkriti i inzistiramo li zbog toga na njihovoj autentičnosti? Govore li nam platna, za koja tvrdimo da se na njima nalazi Njegova zgrušana krv, doista o Njegovoj muci i što nam znači komad drveta Svetoga križa?

Iako im ne možemo potvrditi stopostotnu autentičnost, spomenuti su nam predmeti postali najdragocjenije relikvije u koje vjerujemo. Određeni prirodom materijala od kojega su sačinjeni – lelujavošću i nestalnošću svoje platnene forme ili pak grubošću ali postojanošću svoje drvene strukture, transformirani sada u motiv slike ili skulpture, postaju likovni “transkripti” Križnoga puta i Uskrsnuća. Sveti križ i čavli kojima je na njega Isus bio pribijen, trnova kruna je zadala više od šezdeset rana na glavi, stup bičevanja, Kristova tunika, Veronikin rubac, sudarij, sveto ruho, Hramska zavjesa i naposlijetku slavno Torinsko platno, potvrđuju autentičnost evanđelističkih zapisa, predstavljajući stoljećima nadahnuće umjetnicima i neizostavni motiv u likovnoj interpretaciji Isusovog lika i djela.

Četrdeset i pet autora, u materijalizaciji vlastitog duhovnog, valoriziraju slikom, grafikom, asamblažom, reljefom, mozaikom, skulpturom il’ instalacijom, svetost predmeta koji su, iz minornosti materijalnog i raspadljivog, Isusovom ljubavnom spasiteljskom žrtvom, preobraženi u simbole vječnog i neraspadljivog. Odabirući umjetnike koji su temi, odnosno motivu pristupili apstraktnim viđenjem, ne umanjujući, naravno, vrijednost onih u izrazu eksplicitnijih i narativnijih odabranih od kolege Špoljarića, nastojala sam akceptirati samu božansku prirodu umjetničkog stvaranja, njegovo neograničeno kreativno bogatstvo koje ne jenjava novim generacijama, veće se u inventivnim modifikacijama pojavljuje kao novi svjedok duhovnog kršćanskog nadahnuća.

Stoga i ovom izložbom svjedočimo intrigantnosti torinskog Svetoga Platna (sacra sindone) u brojnim likovnim realizacijama. Od vjerne reprodukcije Biserke Zlatar, nadrealnog prikaza Zvonimira Šepata, nježne impresije Željka Karaule, zanimljiva grafička otiska Ivane Ožetski pa i duhovita prikaza Josipa Škerlja, bogato strukturirane forme Andreje Hojnik Fišić i Marcele Munger ili simplificirane kolorističke igre Ivane Čavar do jedinstvenog prikaza implementacijom suvremene infrared tehnologije u klasičnu slikarsku materiju Dijane Nazor Čorda. Dok u djelu Luke Petrača doživljava simboličnu transformaciju u palu -platno kojom se prekriva kalež s hostijom.

Komad tkanine koji uz Sveto platno postaje čudesnom relikvijom je i sudarij – ručnik kojim je brisana i zaustavljana krv s Isusovog lica, a kojega je kao i povoje, kako zapisuje Ivan u Evanđelju, zatekao Petar u praznome grobu. Tragove svoje “stvaralačke muke”, modificirajući vlastiti radni materijal, donosi nam kao simbolični slikarski povoj Ana Guberina.

Pronađeni sudarij prati određeni misterij, zapravo nedoumice radi li se o spomenutom ručniku ili možda Veronikinom rupcu. Taj komad platna evanđelja ne spominju, no on je usprkos tome, postao najinterpretiranije platno u prikazu pasionske drame.

A umjetničke varijacije na temu koje ovom izložbom svjedoče popularnost ove “istinske slike” (vera icona), djelo su u sakralnom prokušanih autora poput Ane Marije Botteri, Hrvoja Puškarića, Danijela Žapčića, Hrvoja Marka Peruzovića i Vladimira Blažanovića ili skladno ukomponirane u drvo (križa) u jednostavnoj čistoj trodimenzionalnoj formi Karin Grenc. Sljubljujući drvo i platno kao noseće artefakte tvarnosti pridružuju joj se, originalnom instalacijom i Meredes Bratoš te Krunislav Stojanovski svojim mega poliptihom, ali na osebujan način i Marija Galić dvojnošću prikaza (infrared slikom) Isusovih krvavih haljina i trnovita vijenca kojim je bio okrunjen. Upravo on, mnogima simbol Kristova poniženja, a nama preuzvišene žrtve i pobjede, postaje glavni motiv morfološki i tehnički raznolikih realizacija u djelu Ane Jakić Divković, Danijela Butale, Marije Puzak i Tomislava Ostoje ili je pak segment prepoznatljive ikonografije prikaza osuđenog Krista, kojom ga, odjevenog u grimiznu tuniku u impresivnom prikazu, kruni Vladimir Meglić. Isusovu tuniku u inačici “haljina za koje baciše kocku” pronalazimo i u slici Josipa Botterija Dinija, Miše Baričevića, Branka Bazine i Rozarije Radić, dok potpunu modifikaciju doživljava kao oslikana misnica Vjere Reiser.

Križem kao elementom tvarnog u refleksiji duhovnog promišljaju Blaženka Salavarda, Dorica Matjan i Deša Popović. Kao “teret tuđih grijeha” u slici je i Nike Ančića. “Slika” je i osobne ljudske i umjetničke muke u razapetoj tkanini na poleđinu blindrame slikarskog platna Branimira Dorotića. I znak izvršenog otkupljenja u slici Dubravka Mokrovića. I simbol zdravog Novozavjetnog stabla Novog saveza u ekspresivnoj mrlji Mate Lovrića. Prizor nade Ivice Marekovića. Stup bičevanja u “Optužbi” Leile Michieli Vojvoda. Ili u slici Tihomira Lončara prisutan u interpretaciji njegova integralnog dijela – čavala kojima je Isus na križ proboden.

No, novozavjetni predmet koji nosi najsnažniju i za prirodu Isusove žrtve najvažniju metaforiku je hramska zavjesa, koja se u trenutku Isusove smrti rascjepljuje na pola, otvarajući nam put prema Svetinji nad Svetinjama. A u nju ulazimo po Isusu. Oslobođen nam je ulaz: “krvlju Isusa koji nam je otvorio put novi i živi zavjesom, to jest svojim tijelom” (Heb 10,19-20). Reinterpretacijom vlastitog djela u simbolično snažan prikaz “ulaska” kroz Krista, upisuju se: diptihom Iris Bondora Dvornik, trometarskom “zavjesom” Irena Gayatri Horvat, Marijan Jakubin implementacijom slikarske palete kao Tijela Kristova, a svojstveno svom izričaju i Mario Tomas i Vlado Tuđa, čineći snažne potpornje korpusu izložbe.

I sve biva dovršeno, dobiva smisao i cjelinu. Stoga nas ova, pasionskom svetošću ogrnuta izložba, poput Oca poziva: “Više niste vani. Možete ući. Moj je Sin pripravio put za vas.”

Sanda Stanaćev Bajzek

koncepcija izložbe i likovni postav:
Stanko Špoljarić, Sanda Bajzek

fotografije:
Vedran Metelko, arhiva autora